Proustova čajanka

Na satu hrvatskog jezika zaustavili smo na tren vrijeme i otišli u Proustovu palaču uspomena. Doživjeli smo različite emocije, miješale su se suze i smijeh. Topli čaj i umočen kolačić bio je izvrstan podražaj da baš poput Prousta prošlosti ne damo da nestane. Sjećanje se sjedinilo s našim razmišljanjima, a u tome su nam pomogli predmeti koje smo donijeli: narukvica, knjiga, anđeo, medo… Svi smo podijelili naše uspomene, a razgovarajući o njima potaknuli smo jedni druge na zahvalnost. Možda je ovo zadnji put da kao cjelina sjedimo ovako okupljeni pod satom hrvatskog i razmišljamo o vrijednosti dragih ljudi, poklonjenih predmeta, proživljenih uspomena. No, nećemo suzi dati da ostane zaustavljena na obrazu, već idemo hrabro u život stvarajući nove uspomene, a one prošle  nastavit ćemo čuvati u srcu i ponekad opet odškrinuti vrata i oživjeti ih nekim lipovim čajem i kolačićem. (4. a)