DUHOVNIK ŠKOLE

Trebaju se pripravljati kako bi mogli primiti Duha Svetoga. Tako se ta mala skupina učenika redovito nalazila zajedno s Isusovom Majkom. Molili su i čekali da ih ispuni snaga Božjega Duha. Sva njihova aktivnost svela se na strpljivo čekanje. Nepojmljivo za naš aktivni mentalitet. Čekanje nije nikad ugodno. Pa i onda kad iščekujemo dragog prijatelja ili gosta, vrijeme nam užasno sporo prolazi. Kad čekamo na svoj red u nekom uredu, dosadno nam je. Kad čekamo u ambulanti, nestrpljivi smo. Kad čekamo na listi čekanja u bolnici za neki pregled, zabrinuti smo i tjeskobni. Kad čekamo na ispit, napeti smo. Ne volimo čekati, jer mislimo da je to beskorisno vrijeme i samo nas košta strpljivosti i živaca. Kad su učenici ostali sami, a njihov Učitelj naočigled njima bio uznesen na nebo, vratili su se u Jeruzalem i ujedinjeni u molitvi iščekivali veliki trenutak silaska Duha Svetoga. Molitva i čekanje bili su njihove temeljne i jedine aktivnosti u tom razdoblju između Uzašašća i Duhova. Čini se da našem vremenu upravo nedostaju te aktivnosti: molitva i čekanje. Ne znamo pravo moliti, a napose nismo spremni čekati. Nestrpljivi smo. Želimo sve i to odmah. Tako smo i u molitvi nestrpljivi. Samo nas privlači aktivnost i užurbanost. Uvijek se mora nešto događati. Ako nismo u pokretu i ako se ništa ne događa, čini nam se da tu smrt vlada. I dosada. Trebali bismo učiti od prve kršćanske zajednice koja se okupljala na molitvu i čekala. Malo ostavljamo vremena za mir i tišinu u kojima ćemo čuti Božju riječi i prihvatiti je u svojoj nutrini. Imamo li hrabrosti da se malo zaustavimo, doživimo i osjetimo sebe? Imamo li snage da zastanemo koji trenutak i stvaramo u sebi ozračje tišine i mira u kojima ćemo doživjeti svijet oko sebe i ljude koji su s nama? Tjedan uoči Pedesetnice (Duhova), prilika je za takve trenutke. Zaustavimo se, čekajmo u molitvi pred svetkovinu kako bi nas doista Duh Sveti mogao ispuniti svojim darovima koji su nam potrebni za naš vjernički život.

Dolaskom među učenike Isus donosi učenicima mir u njihove nemire, strahove i poteškoće.  Ono što posebno evanđelist Ivan zapisuje važno je za sve nas, on naglašava; Obradovaše se učenici vidjevši Gospodine. Iv 20, 20
           Sveti Papa Ivan Pavao II. izdao je 1986. godine encikliku o Duhu Svetome kojoj je dao naslov po ovoj formuli iz Misnog vjerovanja „Dominum et vivificantem – Gospodina i Životvorca“. Njome je želio katoličke vjernike pripraviti za odgovoran završetak drugog tisućljeća i plodan ulazak u treće tisućljeće kršćanstva. U trećem dijelu ove enciklike razrađuje životvornu ulogu Duha u Crkvi koji djeluje po sakramentima vjere, obnavlja unutarnjeg čovjeka i cijelu Crkvu čini sakramentom spasenja u konkretnoj ljudskoj povijesti. Sveti Ivan Pavao II. upozoravao je da ulogu duha Životvorca ne smijemo svoditi samo na unutarnje i duhovno područje milosti: „I u običnim društvenim prilikama kršćani kao svjedoci istinskog ljudskog dostojanstva čovjekova, svojom poslušnošću Duhu Svetomu, pridonose mnogostrukoj ‘obnovi lica zemlje’ tako da surađuju sa svojom braćom u ostvarenju i općoj primjeni svega onoga što je dobro, plemenito i lijepo u suvremenoj naprednoj civilizaciji, kulturi, znanosti, tehnici i svim drugim područjima ljudske misli i djelatnosti. To čine kao učenici Krista ‘koji je svojim uskrsnućem postavljen za Gospodina te snagom svoga Duha već djeluje u srcima ljudi’“.

Neka vam blagoslovljena svetkovina Duhova, rođendan Crkve, neka vas Gospodin ispuni svojim darovima i radošću.

Uzmi, Gospodine, i primi svu moju slobodu, moju pamet, moj razum i svu moju volju, sve što imam i što posjedujem.
Ti si mi to dao, Tebi, Gospodine, sve vraćam; Sve je tvoje, Raspolaži sa svime po svojoj volji.
Daj mi samo svoju ljubav i milost, I to mi je dosta.

Dođi, Duše Sveti, napuni srca svojih vjernika; i oganj svoje ljubavi u njima užezi!