Svečana podjela svjedodžbi dvanaestoj generaciji maturanata

Svečana podjela svjedodžbi dvanaestoj generaciji maturanata

U srijedu 13. srpnja 2022., oprostili smo se svečano od još jedne, dvanaeste generacije maturanata Katoličke klasične gimnazije s pravom javnosti u Virovitici i tom im prigodom uručili svjedodžbe o završenom srednjoškolskom obrazovanju.

U nazočnosti svojih roditelja, prijatelja, profesora, razrednika Vinka Oršulića i ravnateljice Marijane Novak Stanić, maturanti su izveli kratak program, lijep i radostan, na sebi svojstven šaljiv način. Glazbenim točkama su program obogatile Dora Zubak s izvedbom psalma 139 i Sara Radmanić s pjesmom Ohrabri se (Fides), a pjesničkim izričajem Ella Štajner autorskom pjesmom Cvijeće koju je posvetila razredu i Tea Kukavica kazivanjem pjesme Nađeni Bog Antuna Branka Šimića.

Ravnateljica i razrednik uputili su nazočnima pozdravnu riječ, a potom je ravnateljica nagradila učenike prigodnim poklonom. Nagrađeni su Edi Kovač za odličan uspjeh kroz sve četiri godine, David Dujak za ostvarena postignuća na županijskim natjecanjima i državnom natjecanju iz povijesti te Klara Pažin kao najučenica generacije.

U svom obraćanju maturantima ravnateljica je istaknula kako su bili jedna posebna generacija i kako će ih pamtiti kao radosnu, otvorenu djecu, uvijek spremnu na pomoć i suradnju. Istaknula je kako su bili dragocjeni školi kroz ove četiri godine, ali su dragocjeni i u očima Božjim, stoga ih je pozvala da žive dostojanstveno, ponosno i zahvalno u svakom trenutku svog života te im zaželjela puno radosti, uspjeha i Božjeg blagoslova na njihovom životnom putu.

Ravnateljica je prenijela maturantima i čestitke preč. Ivice Žuljevića, predstojnika Ureda za katoličke škole Požeške biskupije, koji im je poručio kako se nada da će „posijano sjeme Božje donijeti obilat plod u njihovom osobnom, obiteljskom i društvenom životu, a nadasve vjerničkom, jer Crkva Božja računa na njih kao i naš Gospodin Isus Krist.“ Zaželio im je također da ih Božji blagoslov prati na njihovom daljnjem životnom putu.

Razrednik maturanata, prof. Vinko Oršulić, uz tople i emotivne riječi koje je po posljednji put uputio svom razredu, prisjetio se i mnogih lijepih trenutaka koje su kao razred zajedno doživjeli, a onda im s očinskom ljubavi uputio i pokoji savjet za budući život.

Razrednik se na poseban način zahvalio Požeškoj biskupiji i biskupu Antunu kao osnivaču škole, za sav doprinos kojim je ovim učenicima omogućeno školovanje u našoj školi, a onda i roditeljima i svim profesorima, na lijepom i suradničkom odnosu bez kojega ne može biti niti kvalitetnog i uspješnog odgoja.

Prije nego li su maturanti tradicionalno otpjevali Gaudeamus, kao posljednja govornica svim nazočnima se obratila najučenica Klara Pažin, koja se u ime razreda obratila profesorima i nazočnima, ali je imala i poneku riječ za svoje razredne prijatelje:

„Znate, posebna je naša škola! Krije mnogo više bisera nego što mislimo, krije nevjerojatno puno dijamanata. Samo bisere je potrebno pronaći u morskim dubinama, a dijamante je potrebno izbrusiti i oblikovati kako bi poprimili svoj puni sjaj. Baš to rade naši profesori; zato prvo što želim reći: profesori, profesorice, uspjeli ste! Iznjedrili ste još jednu generaciju gimnazijalaca. Najprije želim vam se ispričati osobno, ali i u ime svih nas kad smo vas svojim nepromišljenim postupcima razljutiti, skinuli osmijeh s vaših lica ili kada smo vas jednostavno svojim neučenjem razočarali. Znamo mi da ste vi već imuni na sve te učeničke mušice, no još jednom oprostite na svemu što nije bilo korektno. Veliko hvala što ste bili neizmjerno strpljivi s nama, uvijek tu za sve zahtjeve ovog malog stada od 10 vukova i 3 kozlića. Hvala vam što ste prvenstveno bili ljudi, davali sami sebe za nas, za naše budućnosti. Hvala vam što ste otkrivali, razvijali i usmjeravali naše potencijale. Sada u naše klupe dolaze nova djeca, nova lica. Ne sumnjamo da ćete ih oboružati znanjem i pripremati za daljnji život jer znamo kako vješto ste to isto činili za nas.

U ime svih nas želim se zahvaliti i onima koji možda nisu bili svaki dan prisutni na nastavi, ali su omogućili da nastava, da naša škola postoji. Prvenstveno Hvala našem osnivaču, biskupu, msgr. Antunu Škvorčeviću koji se odvažio uz pomoć Kristovu učiniti taj veliki korak osnivanja katoličkih škola. Zatim Hvala njegovim suradnicima koji nastoje svakim danom unaprjeđivati, oblikovati i usmjeravali našu školu u pravom smjeru.

Hvala našoj ravnateljici Marijani Novak Stanić što je uvijek imala otvoreno srce i duh za svaku našu mladenačku ideju. Hvala i svom ostalom osoblju naše Katoličke klasične gimnazije što su svojim prisustvom obogatili i upotpunili sliku škole koju ćemo radosno nositi kroz život.

Još se želim zahvaliti vama, roditelji, koji ste rekli “da” našim životima i odlučili nas donijeti na svijet. Da nije vas, ne bi bilo ni nas ovdje danas. Zato ovaj naš uspjeh shvatite baš kao svoj vlastiti jer znamo da ste kroz ove četiri godine bili s nama u svakoj radosti, svakom smijehu, ali i u svakoj suzi i boli. Hvala još jednom na ljubavi i brižnosti koju ste nam dali.

Zadnje što želim reći: razrede, uspjeli smo! Došli smo do još jednog kraja, došli smo do još jednog početka.

Sažimajući godine provedene u srednjoj, ne mogu se ne osvrnuti na vas koji ste zapravo najviše i obilježili dane u ovoj školi. Sjećate se onog prvog dana u prvom razredu? Bilo je oblačno, padala je kiša, a mi mali, pomalo uplašeni, puni dojmova o svakoj novoj osobi koja bi tek ušla u razred. Sjećate se kako je Edi već prvi dan pokušao baš svakome upamtiti ime pa je po tisuću i jedan put ponavljao imena svih nas? Ili sjećate li se našeg igranja odbojke pod tjelesnim ili još bolje, košarke i mog famoznog autokoša? Sjećanja… Kad smo već kod njih, svi u školi će se zasigurno sjećati omatanja učionice vunom, dok će se neki sjećati skrivanja u kabinetu. Neki će se sjećati skrivanja markera, neki našeg bala u školi, a neki će se sjećati slavljenja rođendana pa i onda kada im nije rođendan. Još je toliko sjećanja, uspomena… put u Budimpeštu, Đulovac, maturalac… No, dolazi vrijeme za stvaranje novih uspomena s novim ljudima i u nekim drugim mjestima, a ja nam od srca želim da nikada ne prestanemo biti djeca, da nikada na svoja lica ne navučemo sive fasade, da nikada zbog ponosa ne zabijemo glave u pijesak i zaboravimo ovo naše vrijeme provedeno zajedno. Svatko od nas trinaestero je baš poput jednog komadića velikog mozaika, svatko od nas ima posebno mjesto i stvoren je za jedinstvenu svrhu. Želim nam da hodeći kroz život otkrivamo tu svrhu, a već sada je svatko od nas barem malo pokazao za koju to svrhu je stvoren.

Za kraj želim se zahvaliti vama razrede što ste se ugradili u moj život, makar i malim dijelom sebe. Upamtite, život je poput grafa sinus funkcije, pun brjegova i dolova i u životu će biti puno tih dolova, ali upamtite još jednu stvar: pasti smijemo, odustati ne smijemo! Stoga sve što smo primili u ovoj školi, kroz ovaj period obrazovanja, nemojmo sebično držati za sebe: Idimo, budimo promjena, čekaju nas nove dubine… Čujete li? Krist nas već zove – Duc in altum!!!“