Dan ružičastih majica

Dan ružičastih majica

Posljednje srijede u veljači obilježavamo Dan ružičastih majica. Ove godine i naši učenici i djelatnici odlučili su se priključiti obilježavanju ovoga važnog dana kojim je cilj skrenuti pozornost na problem sve učestalijega vršnjačkog nasilja u školama pa su. Odjelnuli smo ružičaste majice i održali prigodan program preko školskog razglasa (tekst niže u članku).

Ovaj običaj nastao je 2007. godine u Kanadi kada je dječak u znak podrške majci oboljeloj od karcinoma dojke došao u školu obučen u ružičastu majicu zbog čega je doživio izrugivanje i verbalno nasilje. Kolege iz njegovog razreda počeli su sljedećih dana dolaziti u školu identično obučeni kako bi mu iskazali  potporu te ukazali na problem vršnjačkog nasilja u školama.

U novije vrijeme susrećemo se i sa specifičnim oblikom nasilja nazvanim cyber bulliyng – radi se o vrijeđanju i ponižavanju putem društvenih mreža na internetu (u ovo ubrajamo i nedozvoljeno objavljivanje nečijih slika, video zapisa ili javno vrijeđanje i negativno i posprdno komentiranje drugih osoba).

Hrvatski sabor je 2017. godine proglasio taj dan Nacionalnim danom borbe protiv vršnjačkog nasilja.

 Više o  Danu ružičastih majica https://www.pinkshirtday.ca/

Tekst programa:
„Jeste li se ikad osjećali bezvrijedno? Kao zadnja rupa na svirali…spodoba koja je igrom slučaja došla na ovaj svijet u koji se uopće ne uklapa? Osjećate li se kao Pale sam na svijetu, bez nekoga kome bi mogli povjeriti i one najmračnije tajne? Ako vas prati taj osjećaj neuklapanja, znajte da niste sami. Postojimo, ali većinom šutimo. Svatko od nas ima svoju priču i razloge zbog čega se tako osjeća. Većina se srami i šuti, a tek se rijetki ohrabre i progovore. Zar nije vrijeme da nas se čuje? Stoga mi dopustite da vam ispričam priču. Njome želim potaknuti na aktivnost sve one koji znaju što se dešava u društvu, a odlučili su šutjeti. Odlučili su zatvoriti oči pred problemom.
Prije 13 godina bila sam mala bucmasta djevojka. Popularna djeca su me uvijek ismijavala što s početka nisam shvaćala ozbiljno. No, tad se desilo “ono“. Ubrzo nakon što sam ušla u pubertet tijelo mi se počelo čudno ponašati. No, kao i svaka djevojčica bila sam okružena mršavicama u časopisima i neprestanim idealiziranjem mršavosti. Kao i većina djevojaka, kilograme sam odlučila izgubiti na najgori način: gladovanjem. Što je i uspjelo. Nakon samo dva tjedna izgubila sam 10 kilograma. No, nakon dijete sve je pošlo po zlu…i s vremenom se pogoršavalo.
Prvo sam počela gubiti kosu na tjemenu. U samo par mjeseci moja lijepa kosa nestala je i za sobom ostavila proćelavo i bolno vlasište.
Da bude stvar još gora, rođena sam s progenijom, stanjem zbog kojeg mi je donja čeljust dominantna i s vremenom preraste gornju čeljust što ima za posljedicu vidljivu deformaciju.
Progenija, alopecija i mnogi drugi problemi shrvali su se na mene kao kamenje. Bila sam svjesna svog izgleda, no tek sam o tome počela razmišljati kad je krenulo omalovažavanje. Djeca iz razreda redovito su me vrijeđala:
“Ružna si.“
“Ja bi se ubio da sam ti.”
“Kako samo možeš pomisliti da bi tebe itko volio?”
“Kako je moguće da nešto tako odvratno uopće postoji?”
To su neke riječi koje pamtim. Bilo je i gorih ali sam ih potisnula iz sjećanja.
Nemojte misliti da su riječi manje bolne nego djela. Tjelesne rane brže zacjeljuju od duševnih koje mogu trajati godinama, ponekad i cijeli život. Spomenuto maltretiranje trajalo je 4 godine, sve do kraja osnovne škole. Kad sam došla u srednju školu nisam živjela, samo sam disala. Držala sam glavu dolje i tako prolazila kroz društvo. Nitko mi se nije obraćao niti sam se ja obraćala ikome. Nikad u životu nisam iskusila što znači voljeti i biti voljen. Svaki put kada se zaljubim vrate mi se uvredljive riječi: „Ružna si, nitko ne bi volio nešto tako odvratno kao tebe.“ i opet se slomim na onu 13-godišnju djevojčicu koja se nije mogla nositi sa svojim stanjem. Nisam vidjela svrhu u svome životu. Ta razmišljanja trajala su godinama…..da bi na kraju prerasla u desetljeće.
Nikad nisam rekla roditeljima što mi se u školi dogodilo, rodbini ni prijateljima. Neki bliski prijatelji znaju ponešto, ali to su tek djelići cijele priče. Cijela priča ovdje niti ne stane, trebala bi napisati knjigu o svim tim godinama koje su za mene bile pakao. Postala sam razdražljiva, asocijalna. No, i dalje sam šutjela. Da me pitate za pravi razlog moje šutnje, ne bih mogla s točnošću odgovoriti. Jednostavno nisam htjela druge zamarati svojim problemima. U to vrijeme se na vrijeđanje u školi i nije tako gledalo. Bilo je OK da ti se djeca rugaju i omalovažavaju, a tvoj je zadatak da nekako to nadrasteš. I kad bi nekome to spomenula, odgovor bi bio isti: „Zašto se na to obazireš, zanemari.“ I tako sam pokušala zanemariti svakodnevno vrijeđanje na račun svog izgleda kojim se nisam uklapala u školsko društvo. Izvana sam se pravila da se ništa ne događa, no iznutra sam plakala svaki dan. Naposljetku sam povjerovala njihovim riječima. Gledajući u ogledalo nisam vidjela sebe, već spodobu koja je na teret ovome svijetu.
Vrijeđanja poput ovih ostavljaju duboke ožiljke od kojih se rijetki oporave. To je vrijeme kad dijete odrasta i razvija samosvijest. I u tom nas razdoblju moderno društvo uvjerava kako je materijalizam najvažnija stvar u životu. Moraš imati savršeno tijelo i trošiti brdo love na proizvode za uljepšavanje. Moraš posjedovati trendi stvari poput markirane odjeće, nakita, najnovijeg mobitela i puno novca da pokažeš kako je svijet tvoj. Uvijek se radi samo o novcu i materijalnim stvarima. Što je s ljubavlju i prihvaćanjem? Zar su samo ljudi koji ispunjavaju navedene kriterije vrijedni poštovanja? Ako nisi bogat i lijepog izgleda onda ne pripadaš u društvo?
Ovaj tekst pišem iz očaja jer ne vidim izlaz. Ne mogu tako dugo dok šutke gledam kako se isto događa drugima. Ja više ne mogu i ne želim šutjeti. Vrijeme je da se konačno nešto poduzme kako bi se spriječilo zlostavljanje i odbacivanje onih koji su drugačiji. Ja ne tražim sažaljenje. Radim to isključivo iz razloga da pomognem onima koji proživljavaju isto. I znajte jedno, VI NISTE SAMI. Ima onih koji vas razumiju, samo ih trebate potražiti na pravome mjestu.“
(dijelovi priče preuzeti iz ispovijesti s bloga J.A. za promjenu https://blog.dnevnik.hr/jazapromjenu)